Solo exhibition
17/11-6/12/2017
Gallery AŽ Atelijeri Žitnjak
Curator: Sabina Salamon
”Rekreacija sjećanja osnova je umjetničke prakse Neli Ružić. Bliska modelu kulturnog pamćenja gdje se čuvanje, pohrana i simbolizacija nameću kao uporišta identiteta. Pozivajući se većinom na politička pitanja, teme individualne i kolektivne memorije, stvarnost sagledava u terminima brisanja, ponavljanja, prisjećanja, utemeljenih ponajprije u vlastitom iskustvu lomova i kulturnog izmještanja koje se dogodilo triput: društvenim preokretom u domicilnoj Hrvatskoj (Jugoslaviji) početkom devedesetih, odlaskom iz nje krajem devedesetih te iznuđenim povratkom nakon trinaest godina. Oslanja se na neposredni horizont biografskog prisjećanja i usmenog predanja, razvezuje povijest od memorije, koja se neotporna na cenzuru i promjene (zaborav i ponovno buđenje) odvija kao spontano i posve ljudsko procesiranje gomilanja života. Takvim sjećanjem zaokupljen je rad Neli Ružić, gdje suspregnuta mjesta i neizrečene misli, postaju nadopuna praznina jer povijest nije registrirala, ili je profiltrirala i preskočila. Koristeći sve postupke kulturne mnemotehnike – prianja uz pejzaž, pjesme, ručni rad (vez), pažnju ne usmjerava na poznate i provjerene “fiksne točke u prošlosti”. Slaže vlastite, izmjenjujući imaginarne i povijesne prostore. Krajolik kao opće mjesto kulturnog sjećanja koristi višestruko i uvijek na isti način: preklapanjem priče nasljeđene u obitelji (priča ispričana od oca) s elementima biografskog sjećanja (kadrovi pejzaža planine Kozare referiraju se na prvi ratni film kojeg je kao dijete vidjela) multiplicira fiktivnu dimenziju narativa koju gradi na sugestivnosti mogućih, izmaštanih ishoda događaja kojem nitko od upletenih (pripovjedač, autorica) nije nazočio. Otac prepričava emocionalno opterećenu priču tipičnu za oralnu povijest, jer usprkos poroznoj strukturi i nekonzistenciji, ima snagu fakticiteta. Na sličan način fotografija Dvije planine uzmiče pred dokumentarnošću i kapitalizira vizualnu podudarnost sadržaja i forme (fotografije i razbijenog stakla okvira), uspostavljenoj na prisili ponavljanja motiva planine kao mjestu nestanka i smrti. Sparena s prethodno spomenutim videom Ploča (dvije planine), tvori cjelinu koja otkriva optiku kojom autorica neutralizira ideološke polove, raščešljava kategoričke sudove, traži treći put. Na taj način preklapanje dvaju toponima značajnih u ratnom razdoblju, od kojih jedan pripada individualnom sjećanju (Mosor), a drugi predstavlja kolektivni mnemotop (Kozara), postaje mjesto ispreplitanja općeg i osobnog. Naslov rada skriva elemente priče koja zadire u temu brisanja, jednu od stalnih autoričinih tema još od početka devedesetih. Brisanja i zaborav odrađivala je kroz performativno čišćenje, zauzimajući mjesto prvog lica, za razliku od video i filmskih radova gdje se pojavljuje kao promatrač i svjedok. To ne znači da se u sadržaj ne unosi neposredno, što je vidljivo po načinu tretmana pejzaža u spomenutom radu Ploča (dvije planine), gdje pažnju ne drži samo teksturom video slike, nego posve intimnim zbližavanjem s krajolikom na način da se uloga mnemotopa – Kozare kao semiotiziranog mjesta i uporišta sjećanja, rasplinjuje u elegičnoj i taktilnoj dimenziji krajolika. Kodiran je i pejzaž u Crvenoj šumi gdje posebnu ulogu ima (auto)cenzura, kao rezultat selektivnosti memorije, ali i potisnutog sjećanja. Aktivan je proces utišavanja i ušutkavanja, potcrtan izostankom verbalizacije u pjesmi jasne simboličke pozadine. Nepovjerenje spram izricanja povijesti i dominantnih narativa izražen u Dahovima, otvara temu prenosivosti i premošćivanja, kako teritorijalne tako i mentalne i emocionalne, koja se u Nelinom radu na razne načine ponavlja (Secretaría de la Memoria i Ministarstvo sjećanja). Pomoću simboličke figure jezika video Lengua materna obraća se obitelji i ne izričući to eksplicitno, pokazuje interes za matrilinearnu povijest. Dekonstrukciji ženskog identiteta prilazi ritualom pranja. Intimnu situaciju kupanja u kojem majka kupa onemoćalu baku, uspostavlja transgeneracijsku poveznicu baka-majka-unuka, a subverzivnu vrijednost paradoksalne distance jača ispisivanjem sintagme materinji jezik na stranom jeziku (lengua materna). Akt pranja može se sagledati i kao čin inicijacije i kao kritiku logocentrične zapadne kulture, kako je primjerice tretira feministička teorija gdje se jezik pokazuje ideološkim alatom patrijarhalnog sustava reprezentacije.
Dva su mjesta kojima se stalno vraća – planine i materinji jezik – dva suprotna izbora, između eskapizma i fundirajućeg sjećanja na vlastitost.”
Sabina Salamon